O nama

OVAKO JE SVE POČELO:

Imati priliku prethodnih godina kao čovjek shvatiti i razumjeti obim i karakter onoga što se dešavalo jula 1995. godine u Srebrenici, bez toga da se na licu mjesta osjeti taj nemir, da se vizuelno prepozna prostor na kojem se to dešavalo, bez teškog i sumornog pogleda u natpis masovna grobnica je nemoguće. Nemoguće je, takođe, razumjeti i biti iskreni borac koji će učiniti sve da se to nikada i nikome ne desi. Ono što se tog mjeseca dešavalo u Srebrenici je istina i to nažalost jedna od rijetkih koja se održala. Iako je tako mračna, tako teška i nosi ogromnu tugu, ta istina je procesuirana, provjerena i kroz presudu okarakterisana kao genocid. Tu istinu nisu uspjeli iskvariti, modificirati i ta istina govori o dvije strane u BiH u periodu 1992-1995. godine. Govori o dobru i zlu, govori o nejakima naspram do zuba naoružanih, govori o publici koja je predstavu gledala do zadnjeg čina. Ne svjedočiti toj istini i ne biti jedan od stubova temeljaca takvoj istini znači sakriti se od činjenice da na ovom svijetu postoje oni koji su toliko odvažni da su vam spremni, junački pucajući u leđa, ubiti djecu, porodicu, prijatelje… Srebrenica je bila i jeste najbolnija tačka novije bosansko-hercegovačke, ali i svjetske historije. Jer, ne postoji manje mjesto na svijetu koje je više ranjeno, poniženo, izdano… Nigdje na svijetu nije zemlja toliko natopljena krvlju nedužnih, golorukih ljudi. Nigdje na svijetu se čovjek ne osjeća poniznije, tužnije… postiđeno, nemoćno, ali i ispunjeno, pročišćeno. Na tom malom komadu Bosne, među tim divnim brdima, uz tišinu koja i plaši i raduje, čovjek ne može a da ne zastane nad svojim životom, zamisli se i stvari nazove pravim imenom. I ne možeš da, stojeći ispred vojske nišana, ne posvjedočiš da nema veće tuge i bola od onog u Potočarima, ali i da nema većeg ponosa što nisi zaboravio i što se ne želiš svetiti. I svjedočiš tu da svi mi koji smo ostali, koji smo preživjeli, moramo i hoćemo uraditi sve da ova zemlja bude takva da se njome ponosimo.

Kao što to obično biva, svi veliki, zahtjevni projekti počnu od ideje jednog čovjeka. Tako je i ovaj Marš mira rođen iz potrebe jednog plemenitog i nesputanog velikog čovjeka da svoju ličnu želju da bude svjedok istine i stalni ponavljač upozorenja o dešavanjima u Srebrenici učini javnom. Želio je organizovati Marš mira koji će krenuti iz glavnog grada Bosne i Hercegovine – Sarajeva, a završiti tamo gdje je završio put hiljada nevinih – u Potočarima. Želio je upozoriti i glasno, iz dubine srca, posvjedočiti, iskazati tako vječni žal, tugu i poštovanje prema onima koji su ubijani, zakopavani pa otkopavani, pa ponovo zakopavani, pa skrivani i danas osporavani, kao da nisu ni živjeli, kao da je neko odlučio da se nisu trebali niti roditi i kao da su bili višak i smetnja nekome i nečemu. Htio je nenametljivo i diskretno isprovocirati stid kod onih koji bi da zaborave i koji bi da žive život bez tako teških sjećanja. Inicijativom da se organizuje Marš mira je želio dati svoj doprinos u obezbjeđivanju mogućnosti i načina da i mnogi drugi, u godinama koje dolaze, probuđeni i svjesniji nego su to bili ranije, koriste stazu koju je danima markirao, ucrtavao u mape, bilježio izvore i potoke, dogovarao lokacije za prenoćišta i na kraju je, u osam vrelih dana, prepješačio. Uspio si Muhamede /Hamo/ Papiću.Hvala ti na entuzijazmu, hrabrosti i upornosti. Tako plemenitu ideju nije teško shvatiti, a samim tim se i identificirati s njom. Kritični momenat se dešava u trenutku kada odlučujete hoćete li biti pasivni u odnosu na tu ideju, hoćete li biti aktivni ili ćete napraviti najveću moguću grešku i ishitreno, bez razmišljanja, zbog populizma ili nekih drugih razloga, prihvatiti da budete dijelom takvog projekta, a kasnije odustati. I nakon što odustanete pokušati, zbog vlastitog licemjerstva, ljubomore i kukavičluka sa sobom povući čitavu ideju i čitav projekat. Ali, dobre ideje i pozitivne i iskrene namjere su uvijek nalazile put do svoga ispunjenja, jer su oduvijek postojali oni koji su ih spremni bez kalkulisanja sprovesti. Tako je i ova ideja dobila svoje heroje, one koji su je bili spremni nositi na svojim leđima i osjećati u svojim srcima.

MARŠ MIRA SARAJEVO-NEZUK 2012. godine

3

U danima koji su uslijedili nakon polaska razgovarali smo o tome kako su i na koji način tekle individualne pripreme za ono što nas je čekalo u tih 8 dana. I nevjerovatno je da su to uzbuđenje i nervoza uzrokovali da su neki od nas jutro, 3. jula, dočekali sa spakovanim stvarima i potrebnom opremom, neki bez spremljene ijedne stvarčice, pa su to morali spremati rano ujutro tog 3. jula, ali svi jednako neispavani i uzbuđeni, s licima koja su tog jutra blistala i zračila nekim posebnim sjajem. A, nevjerica koja se sve do tog jutra mogla nazrijeti u svakom od nas nestala je i više se ni u jednom trenutku, tokom čitavog Marša mira nije vratila. Dogovor je bio veoma jasan – 08:00 sati kod Spomenika šehidima i poginulim borcima 101. I 102. Mtbr Armije RBIH. I koliko god to sada čudno zvučalo, bilo je to prvo okupljanje svih učesnika na jednom mjestu. Nas devet, koji smo se odlučili na taj put, međusobno se, čak, nismo svi ni po imenu znali. Možda je to još jedan od kurioziteta čitave ove priče.
Naše prvo iznenađenje tokom samog Marša mira desilo se baš tu, i prije nego što smo zvanično krenuli putem ka Nezuku. Iznenadili su nas mediji, odnosno njihova brojnost prije zvaničnog polaska. Iznenadili, ali i ohrabrili, jer su nam time pokazali da će i svake naredne godine ovaj marš imati svoje protagoniste, odnosno svoje učesnike. Ove godine na Marš su krenuli:

  • Muhamed /Hamo/ Papić
  • Memsud Šurković
  • Dženadin Veladžić
  • Zulfo Musić
  • Avad Bahto
  • Muhamed Zirić
  • Kemal Suljkić
  • Muamer Demir
  • Adis Sabljica

Želja nam je bila da potaknemo i ostale i uspostavimo obavezu Sarajevu i Sarajlijama da ne zaborave i da svih narednih godina pješaće do Srebrenice i odaju počast onima kojima nismo mogli ili nismo znali pomoći kada je to trebalo. USPJELI SMO U TOME!

– NIKAD NE ZABORAVI SREBRENICU –
– NEVER FORGET SREBRENICA –

 

Naši ciljevi su:

  • Učestvovanje u obilježavanju godišnjice genocida u Srebrenici
  • Upostavljanja organizacije „Marš mira Sarajevo – Nezuk“
  • Učestvovanjem u markiranju i održavanju trase pohoda marša Sarajevo – Nezuk
  • Podrška članova udruženja u upoznavanju građana i dijaspore o Srebreničkom genocidu.
  • Podizanja svijesti građana o potrebi masovnijeg učestvovanja u ovoj manifestaciji
  • Pružanja podrške i pomoći preživjelim žrtvama Srebreničkog genocida i stradalnika rata u BiH
  • Učestvovanje u sličnim pohodima.

Navedene ciljeve Udruženje ce ostvarivati kroz sljedeće djelatnosti:

  • Organiziovanje časova istorije, izleta i dobrovoljnih radnih akcija mladih s porukom da se ne zaboravi (markacija i uređivanje staze)
  • Izdavanje brošura, biltena i drugih publikacija uskladu sa važećim propisima, radi ostvarivanja utvrđenih ciljevai djelatnosti Udruženja.
  • Učestvovanje u organiziranju javnih tribina, okruglih stolova, diskusija, seminara, na teme koje su povezane sa ciljevima Udruženja.
  • Razmjena iskustava sa istim ili sličnim udruženjima i organizacijama u zemlji i inostranstvu.

Komentari

comments